Kompostabilne čaše

Na tržištu se može pronaći niz čaša označenih ekološkim oznakama poput „kompostabilno“, „biorazgradivo“ ili „izrađeno od biljnih materijala“. Takve oznake postale su osobito privlačne u ekološki osviještenom ugostiteljstvu, no u stvarnosti je važno preispitati vjerodostojnost tih oznaka i njihov stvarni utjecaj na okoliš. Postoji nekoliko čimbenika zbog kojih je potrebno kritički promatrati ove oznake i detaljnije razumjeti što one zapravo znače.

Prednost kompostabilnih materijala jest ta da, uz pravilno kompostiranje, mogu pridonijeti kvaliteti tla. Materijal koji se najčešće koristi za proizvodnju takvih čaša je polilaktična kiselina (PLA) na bazi škroba, vrsta bioplastike koja se proizvodi od biljaka poput kukuruza, krumpira ili šećerne repe. Njihova bi prednost trebala biti ta da se nakon uporabe, uz odgovarajuće uvjete kompostiranja, razgrade te tako smanje količinu otpada na odlagalištima. Problem je u tome što većina takvih proizvoda završava u oceanima ili na odlagalištima otpada jer ne dospijevaju do specijaliziranih kompostana. Proces industrijskog kompostiranja uključuje visoke temperature i precizno kontroliranu razinu vlage te nije dostupan u mnogim dijelovima zemlje. Prema jednom istraživanju, PLA proizvodi nisu se razgradili ni nakon 60 dana inkubacije na 35 °C.

Kada se isplati odabrati ovu opciju?

Korištenje biorazgradivih čaša može se smatrati uistinu odgovornim samo ako je osigurano njihovo odvojeno prikupljanje i odgovarajuća industrijska obrada, u suprotnom i ovi proizvodi završavaju na odlagalištima otpada.

Višekratne plastične čaše, tzv. depozitne čaše

Višekratne čaše najčešće su izrađene od PP-a (polipropilena), jer zbog svoje krutosti pokazuju izvrsnu otpornost.

S aspekta ekološkog otiska, proizvodnja višekratnih čaša u početku može biti povezana s većim emisijama CO2 u usporedbi s jednokratnim ili kompostabilnim alternativama.

Prema analizi životnog ciklusa koju je izradio Denkstatt Hungary, a koja je ispitivala RevoCup čaše, proizvodnja različitih volumena rezultira emisijama od 0,139 kg CO2-ekv. (3 dl RevoCup), 0,176 kg CO2-ekv. (4 dl RevoCup) i 0,187 kg CO2-ekv. (5 dl RevoCup). Međutim, zahvaljujući višekratnoj uporabi (mogu se koristiti do 500 puta), početna emisija se brzo amortizira, budući da RevoCup od 500 ml obično već nakon pet korištenja postiže bolji okolišni učinak u pogledu GWP-a (Global Warming Potential).

No kako čaša može ostati u optjecaju čak 500 puta?

Prije svega, važno je da ugostiteljski objekti odaberu partnera koji čaše upravlja sustavno. To je ključno jer ako gost nakon prve uporabe odluči ponijeti čašu kući, mora imati mogućnost kasnije je vratiti u sustav kod bilo kojeg partnera. Osim toga, kontinuirana edukacija o ovoj temi također je od presudne važnosti, a odgovornost za informiranje gostiju o funkcioniranju i važnosti sustava leži i na pružatelju usluge i na operateru.

Bit i cilj kružnog sustava jest da ove čaše ne završe u koševima za otpad ili skupljajući prašinu na kuhinjskoj polici, već da ostanu u uporabi što je dulje moguće.

Čaše od nehrđajućeg čelika

Čaše od nehrđajućeg čelika također predstavljaju izvrsno rješenje u odnosu na jednokratne proizvode. Iako je u Europi zasad vrlo malo tvrtki koje ih nude kao dio sustava (a ne samo prodaju), te postoji ograničena količina informacija o njihovom stvarnom utjecaju na okoliš, detaljnijim istraživanjem moguće je pronaći relevantne podatke o klimatskim učincima. Prema javno dostupnoj analizi životnog ciklusa, ukupna emisija CO2 za čašu od nehrđajućeg čelika korištenu 5 puta iznosi 234 776 kg, dok se nakon 300 korištenja značajno smanjuje na 1 437 kg. Iako su to visoke vrijednosti, važno je uzeti u obzir da čaše od nehrđajućeg čelika na kraju životnog vijeka imaju visoku stopu recikliranja, čime se značajno smanjuju emisije uz povećanu ponovnu uporabu.

Papirnate čaše

Papirnati proizvodi jedna su od najčešćih zamjena za jednokratne plastične čaše. Papir je prirodno reciklabilan sve dok ne dođe u kontakt s drugim materijalima. Međutim, većina papirnatih čaša ima tanku plastičnu oblogu kako bi se spriječilo propuštanje tekućine, zbog čega se nažalost samo 0,25 % reciklira. Osim toga, ova alternativa se ne može smatrati održivom jer se godišnje posiječe približno 20 milijuna stabala za proizvodnju jednokratnih papirnatih čaša. To je značajan broj s obzirom na to da čaše nakon jedne uporabe najčešće završavaju na odlagalištima otpada.

Koja je onda najbolja opcija?

Ekološki osviještene odluke ne temelje se samo na vrsti proizvoda, već i na tome u kojoj mjeri su korisnici i pružatelji usluga sposobni integrirati ih u održive prakse. Dugoročno gledano, održivijim rješenjem pokazuje se ono koje funkcionira unutar sustava i ne generira nepotreban otpad nakon prve uporabe. Za to je potrebno odabrati korisnički prihvatljiv i interoperabilan sustav, da operater pravilno komunicira njegovo funkcioniranje, a krajnji korisnik da čaše koristi odgovorno.